Ova činjenica je temelj svega. Zaglavni kamen našeg postojanja. Jer ako je Bog ljubav, iz ljubavi smo stvoreni i ljubav je u naše duše utkana. Upoznati sebe kao ljubljeno stvorenje Božje, kao Njegovo voljeno dijete, znači posve promijeniti perspektivu svog života. Znači vidjeti svoj život kao remek djelo najvećeg umjetnika.

Može se učiniti čudnim da život koji je pun promašaja, stramputica i grešaka, gledamo kao remek djelo. Jer čini nam se da remek djelo mora biti nešto predivno, nešto savršeno. Ali sjetimo se da i remek djelo treba gledati s određene udaljenosti da bismo bili u stanju prepoznati svu njegovu začudnu divotu. Jer onako izbliza uočavamo sve one poteze, nabacanu boju, nabore i nakupine (pa čak i nešto prašine).

Kada na svoj život pogledamo malo izdaljega, malo bliže Božjoj perspektivi, možemo vidjeti da je Bog od svih naših poteza, nabacane boje, nesigurnih prelaza svojom Ljubavlju satkao predivnu kompoziciju vrijednu naziva remek djela.

Bog nas ljubi. I zato ne treba razloga. Naprosto nas ljubi, ovako nesavršene kakvi jesmo

Zlatnog sunca sjaj u srcu je mom
i osmjeh ti u očima znam
Ti lomiš kruh
na dlanu je mom
taj djelić žića Tvog

Ali nisam li Te izdala ja
i stoput sam te napustila
i pogled sam
u tlo uprla
ko da nisi Bog...

Isuse, i ja sam Magdalena
Tvoju ruku molim
digni me iz blata mog
dodir tvoje ruke svete
nek očisti blato svo.

Tvoja krv i bol na Golgoti sja
Majci srce je na križ raspeto
Taj teški dan
za vječnost je, znam
Sve novo činiš Ti.

Uz Tvoj sam skut se privila ja
sad oprana je moja haljina
a duša mi je sretna spokojna
u sjaju Lica Tvog.

Isuse, i ja sam Magdalena
Tvoju ruku ljubim
Dodir Tvoje ruke svete
izmijenio je život moj.

Jeste li se ikada zapitali zašto je ponekad tako teško živjeti? Zašto nam se čini da za neki problem rješenja nema? Koliko puta pomislimo: «Ma baš nemam sreće!» A možda je to reakcija na posve beznačajan detalj života.
Što je to naopako u čovjeku da uvijek gleda na one negativne strane života, a sve divote spozna tek nakon što ih izgubi?
I kad se sjetimo ponekad pogledati u lica naše djece pomislimo: Kako je njima život jednostavan! Ali to nije istina. Djeci je život daleko kompliciraniji nego nama. Malo toga mogu sami, sve je veće od njih, a odrasli ih rijetko doživljavaju ozbiljno.
A opet, tako su bezbrižni i razigrani. Ne zato što im je lako, nego zato što vjeruju. Malo dijete tako čvrsto vjeruje u svoje roditelje da mu se sve čini lako, jer što god ne može samo, riješit će mama i tata.
Mi bismo trebali biti mudriji i puni iskustva, a ipak nam tako rijetko padne na pamet bezbrižno odmahnuti rukom i reći: Ma Bog se brine za mene. Već ću se nekako snaći.
Tako je lako obradovati dijete. Šetnja plažom za njih je pustolovina bez premca. Koliki ushit obuzme dijete dok baca kamenčiće i gleda valove kako se povlače pa opet dolaze k njemu. Kada se majka ili otac vrate s posla dječjoj sreći nema kraja. A to je, rekli bismo, posve beznačajna stvar.
Možda Vam se čini glupo razmišljati na ovaj način. Ali slijedeći put kad budete provodili vrijeme sa svojim djetetom ili unukom, promatrajte ga. Zar ne poželite gledati svijet njegovim očima? A zašto ne bismo? Možda je baš o tome govorio Krist kada je rekao: Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Nebesko.

Čula sam negdje da Židovi imaju sličnu izreku ali malo drugačije glasi: Kad čovjek snuje, Bog se smije. I čini mi se nekako tako, kao da nas Otac gleda u svim našim planovima i smješi nam se onako pokroviteljski kao što se smije svaki roditelj kad sluša slatke dječje planove: Kad budem velik kupit ću ti veliku kuću, mama. Ili, kad budem velik bit ću astronaut i bagerist.

I kako se ne bi smijao, pogotovo kad sluša naše vječite jadikovke i svakodnevne brige ni o čemu. Jer mi se najčešće brinemo ni o čemu. Pa recite koliko nas zaista ima velike životne probleme kao što su neizlječiva bolest drage osobe, gubitak djeteta... I da sve bude još čudnije, oni koji imaju najveće brige, imaju najviše pouzdanja i ljubavi. Pa, naravno. Tek oni su shvatili bit.

Nije bitno koliko dana će nam trebati da završimo nekakav projekt i što će biti ako ga ne završimo na vrijeme. Nije bitno hoće li mi dijete u školi dobiti odličnu, vrlo dobru ili dobru ocjenu, dok god se trudi. I nije bitno hoće li autobus doći na vrijeme, što će reći šef ni toliko toga oko čega se svakodnevno nerviramo i zbog te nervoze zaboravimo na ljubav, zaboravimo na pouzdanje.

Reći ću vam što je bitno (iako nemojte misliti da se ja išta manje nerviram oko svakodnevnih malih i malo većih problema). Bitno je izvršiti misiju u koju smo poslani kad smo na ovaj svijet došli.

Stari katekizam je govorio: Na svijetu smo da Boga upoznamo i ljubimo i k njemu na nebo dođemo. A kako mi to ljubimo Boga kad mu ne vjerujemo? Jer On kaže: Ne brinite se za sutra. Otac Vaš nebeski zna što vam je potrebno.

Pomislite kako bi divno bilo prepustiti svoj život Stvoritelju. Koliko bi sve bilo lakše i svjetlije kada bismo u najtežim trenucima uzdahnuli: U tebe se Gospodine uzdam!

I što se ne bi uzdali?! Ta, ima li veće ljubavi nego dati život svoj za ljubljene svoje? Ima li stoga veće ljubavi od Božje? A On zna sve što nam je potrebno...

Zato kad slijedeći put propustite važni sastanak, ne dovršite projekt na vrijeme i šef Vam zaprijeti otkazom ili smanji plaću, a računi se gomilaju sve veći i veći, nemojte misliti da se svijet urotio protiv Vas i da spasa više nema. Zasigurno u svemu tome postoji neko dobro za Vas, ma kako nevjerojatno to zvučalo.

Ne brinite, uputite svoj pogled k Njemu i recite: U Tebe se Gospodine uzdam. Jer Gospodin naš sa smješkom Vas gleda, a On zna što Vam je potrebno.

Božić. Svud gore svijeće,
darova prepun obiteljski stol.
Gledam u jaslama Dijete
i pitam se gdje je
svjetlo srca mog.

Al mijenja se sve kada osmijeh mi da
to Dijete betlemsko.



Sada, Božić je sa mnom
srce treperi, radost osjećam.
Moja duša je svijeća,
dar koji želi Dijete Božansko.

Jer Božić je tek kada osmijeh ti da
to Dijete betlemsko.

Sanjam božićni san:
u svakom srcu svijetli Kristov žar.
Ljubav bila bi zakon,
mir po svem svijetu...
Daj, zamisli bar!

Rađa novi se svijet
kada osmijeh nam da
to Dijete betlemsko.

Tek
malen pomak moje duše
i moje oči
uzdižu se
s pukotina zemaljskih
k nebeskoj punini.

Tek malen
pomak
moje duše
i ja koračam na žici
što visi
nad
ponorom tmina.

Tek malen pomak
moje duše
i ja šapćem:
Da, Gospodine!

Zoveš me.
Tvoj glas
strpljivo traži put
kroz zaglušujuću buku
mojih izgovora.

Zoveš me...
Tiho kucaš
na vratima mog srca
gdje mnoštvo
buči i viče
koješta.

Zoveš me,
a do mene
dopire tek
jeka
Tvoje brižnosti.

Zoveš me...
Zaspao si
umoran od čeznuća
na pragu mom.

Umorna
postajem od buke
zbog koje ne čujem više
ni Tvoj glas.

Želim pobjeći od sebe
kao da do sada
bijah kod sebe
kući.

I na vratima
susrećem
Tvoju ljubav.

Dok gledam te
gdje spavaš
obuhvaćam svijet.

Crte tvoga lica
poznate su staze
u nepoznato

Uvijek ti
ali nikada
isti

Unosiš
snove
u moju stvarnost

...vidjeti ispružene dječje ruke koje te zovu k sebi.


...u pogledu Malenoga ugledati ocean ljubavi koja liječi.




...slušati zvonki glasić kako pjeva po kući: Maa-ma


...osjetiti mir koji daje mala glavica naslonjena na mojim grudima.


...znati koliko si potreban dječje ljubavi.


...spoznati da sam u očima Oca i ja samo dijete.